owehujuje obucar k o r2 r3 r5 r6 r7
GLAVA 2
PRVO VJENČANJE
Toga su se jutra lipanjske ruže na trijemu probudile čile i vesele, od srca se veseleći sunča­nome nebu, bez oblačka, kao pravi dobri susjedi. Njihova su crvena lica od uzbuđenja dodat­no pocrvenjela, njišući se na povjetarcu i došaptavajući jedna drugoj što su vidjele; jer, jedna se naginjala prema prozorima blagovaonice, u kojoj su bila jela, neke su se, nasmiješene, pele sve do sestara, koje su oblačile nevjestu, a ostale su, mašući, poželjele dobrodošlicu svima onima koji su dolazili i odlazili, po najrazličitijim poslovima, vrzmajući se po vrtu, trijemu i predvorju, i sve su, od najrascvjetanijeg cvijeta do pupoljka u zametku, mirisom i ljepotom pozdravljale blagu gospodaricu, što se o njima brinula tako dugo i s toliko ljubavi.
Meg je i sama sličila na ružu; jer toga je dana na njezinu licu procvalo sve ono najbolje i najljepše u srcu joj i duši, pa joj lice posta nježnije i ljepše, od posebnoga čara divotnijeg od ljepote same. Nije htjela ni svilu, ni čipku, ni narančino cvijeće.
- Danas ne želim izgledati čudno ili namješteno - rekla je. - Ne želim napirlitano vjenča­nje, već oko sebe samo one koje volim, a za njih bih htjela i izgledati i biti ja kakvu me znaju.
I tako je sama skrojila vjenčanicu, ušivši u nju nježne nade i nevinu ljubav djevojačkog sr­ca. Sestre su joj splele lijepu kosu, a jedini su joj ukras bile đurđice, omiljeno cvijeće »njezina Johna«.
- Zbilja sličiš na sebe, samo si tako slatka i ljupka da bih te iz ovih stopa zagrlila, ali ne smijem, jer bih ti zgužvala haljinu - vriskala je Amy kad je sve bilo gotovo, oduševljeno je promatrajući.
- Tada sam zadovoljna. Ali, molim vas, dođite i zagrlite me, sve tri, i ne mislite na haljinu; danas želim biti sva zgužvana od ovakvih zagrljaja - reče Meg i raširi ruke, a sestre joj doletješe u zagrljaj, lica mokrih od suza radosnica, osjetivši da nova ljubav nije istisnula staru.
- Sad moram Johnu svezati kravatu; potom ću nekoliko minuta provesti s ocem, nasamo, u radnoj sobi - i Meg otrča obaviti nabrojene obrede, nakon čega je odlučila slijediti majku u stopu, jer je bila i te kako svjesna da, unatoč osmjesima na majčinu licu, njezino srce krije neku tajnu tugu, jer joj prvi ptić odlazi iz gnijezda.
Sad, dok su mlađe sestre na okupu, zaokupljene završnim dotjerivanjem svojih skromnih toaleta, bilo bi zgodno opisati promjene koje su posljednje tri godine ostavile na njihovu iz­gledu: jer, upravo su u tome trenutku sve tri dosegnule svoju punu ljepotu.
Joina koščatost sad je mnogo mekša; naučila se kretati lako i opušteno, ako već ne i draže­sno. Kovrčava kratka kosa produžila se u debelu pletenicu, što mnogo bolje pristaje sitnoj gla­vici na visokom tijelu. Crnpurasti su joj obrazi svježi i rumeni, a oči joj blistaju mekim sja­jem; danas s njezina oštrog jezika sipaju samo nježne riječi.
Beth je postala vitkija i bljeđa, tiša no ikad; krasne, ljubazne oči sad su još veće, a u njima izraz koji će vas rastužiti, iako sam po sebi nije žalostan. Sjena je to boli koja mučno i upоrno dira mlado lice; no, Beth se rijetko žali, i uvijek s nadom govori o »skorom ozdravljenju«.
Amy s pravo smatraju »cvijetom obitelji«, jer sa šesnaest već ima držanje zrele žene - nije, doduše, prekrasna, ali je obdarena onim nečim neopisivim što se inače naziva draž, ljupkost. Vidi se to u obrisima njezina tijela, u građi i pokretima njezinih ruku, u gibanju njezine halji­ne, u padu njezine kose - sve nesvjesno, a opet skladno, i mnogima privlačno kao ljepota sa­ma. Još uvijek je muči pitanje nosa, jer nikako neće izrasti u grčki; i usta, jer su prevelika, s preizraženom donjom usnom. Te uvredljive crte cijelom licu utiskuju karakterističan pečat, što Amy ne shvaća, te se tješi savršenom, svijetlom puti, vrckavim plavim očima i kovrčama, zlatnijim i bujnijim no ikad prije.
Sve tri nose tanke, srebrnosive haljine (njihovo najbolje ljetno izdanje), dok su im kosa i grudi urešeni kiticama ružičastih ruža; i sve tri izgledaju vrlo prirodno - svježih lica i sretnih srca, zaustavivši se na trenutak u svom radišnom životu kako bi pomalo tugaljivo pročitale najslađu glavu ljubavnog romana svake žene.
Nisu bile predviđene nikakve posebne ceremonije; sve je trebalo biti što prirodnije i što bliže domaćem ugođaju; tako je, čim je stigla, tetu March sablaznio prizor nevjeste koja se štrčala niza stube i uvela je u kuću, u kojoj je mladoženja upravo pričvršćivao otkvačenu girlandu, dok se pastor i otac obitelji ozbiljna lica penjao na kat, s bocom vina pod svakom ru­kom.
- Dakle, svašta! - uskliknula je stara dama, smještajući se u počasni naslonjač, njoj nami­jenjen, te namještajući nabore svoje šušketave blijedoljubičaste suknje. - Dijete drago, pa tebe do posljednjeg trenutka nitko ne bi smio vidjeti!
- Ja nisam za izložbu, teta, i nitko me ne dolazi zagledati, komentirati moju haljinu ili po­gađati koliko me koštao današnji ručak. Presretna sam da bi mi bilo stalo što će tko reći ili pomisliti, i vjenčat ću se točno onako kako ja to želim. Johne, dragi, izvoli čekić - i Meg od­juri pomoći »tome čovjeku« u njegovu krajnje nedoličnom poslu.
Gospodin Brooke nije joj rekao čak ni »hvala«, ali je, dok se naginjao dohvatiti to sasvim neromantično oruđe, iza vrata poljubio svoju nevjesticu, nakon čega je teta March, odjednom vrlo vlažnih očiju, odnekud hitro izvukla rupčić.
Lupa, vika i smijeh, Lauriejev, naravno, popraćeni nepristojnim: »Jupitera mi i Amona! Jo je opet prevrnula kolač!«, prouzročili su opću zbrku. Tek što se ova zbrka smirila, pristigla je prava horda rodbine, i cijela je »proslava ušla u kuću«, kako je to govorila Beth dok je bila mala.
- Pazi da mi taj mladi div ne prilazi blizu; više me je strah njega nego komaraca - prišapnula je Amy stara dama, jer su se sobe punile svijetom, a nad svima je lebdjela Lauriejeva crna glava.
- Obećao mi je da će danas biti pristojan, a on umije biti vrlo elegantan, kad to želi - odvratila joj je Amy, otklizivši upozoriti Herkula da se kloni zmajice; ovo upozorenje, narav­no, samo ga je dodatno potaknulo, pa je staricu progonio s takvom upоrnošću da je zamalo sišla s uma.
Kako su svadbenu povorku odlučili preskočiti, sobom je iznenada zavladala tišina, jer su gospodin March i mladi par zauzeli svoja mjesta pod zelenim lukom. Majka i sestre zbiše se jedne uz druge, nevoljko se opraštajući od Meg; očev je glas više puta zatitrao, što je obred učinilo još svečanijim i ljepšim; mladoženjina je ruka primjetno drhtala, i nitko nije uspio čuti njegov odgovor na pastorovo pitanje, ali je zato Meg odlučno pogledala u muževe oči i rekla »Uzimam!«, i to s takvom nježnošću i vjerom na licu i u očima, da je majčino srce poskočilo od radosti, a teta March je glasno zašmrckala.
Jo nije plakala, ali je bila blizu, i spasila ju je samo svijest da je Laurie pomno motri, sa smiješnom smjesom veselja i osjećajnosti u svojim zluradim crnim očima. Beth je lice skrila u majčino rame, no Amy se držala kao kakav krasan kip, dok joj je bijelim čelom i cvijetom u kosi prigodno šarala zraka sunca.