owehujuje obucar k o r1 r2 r4 r5 r6
- Dajem sve od sebe, gospojo moja, ali mi se čini da neću još bogzna koliko narasti; pla­šim se da je sto osamdeset centimetara maksimum koji muškarci mogu postići u ova degeneri­rana vremena - odgovori joj mladi gospodin, čija je glava bila u ravnini s lusterom.
- Mislim da bi jesti u ovome tek savijenu gnijezdu bilo pravo svetogrđe, pa, budući da sam stravično gladan, predlažem vam da zaključimo sastanak - dodao je nedugo potom.
- Majka i ja ćemo pričekati Johna. Još moramo dogovoriti neke stvari - reče Meg, već žureći za poslom.
- Beth i ja idemo do Kitty Bryant po cvijeće za sutra - doda Amy, vežući vrpce svog sli­kovitog šešira što je isticao njezine slikovite kovrče, sve to na svoje golemo i slikovito zado­voljstvo.
- Haj'mo, Jo, ne iznevjeri mene, druga svoga; tako sam iscrpljen da bez tvoje pomoći ne bih stigao kući. Nipošto ne skidaj pregaču, odlično ti stoji - reče Laurie, kad je Jo skinula njemu posebno mrsku pregaču, strpala je u prostrani džep i ponudila mu ruku, da ne padne od iznemoglosti.
- A sad, Teddy, moramo ozbiljno porazgovarati o planovima za sutra - započe Jo, kad su izašli iz Grličnjaka. - Moraš mi obećati da ćeš paziti kako se ponašaš, da nećeš izvoditi ludo­rije, i kvariti nam planove.
- Obećajem.
- I da se nećeš šaliti kad budemo morali biti ozbiljni.
- Ja to nikad ni ne radim; ti si stručnjak za to polje.
- I preklinjem te da me tijekom obreda ne gledaš, jer ću se morati smijati.
- Nećeš me ni vidjeti, jer ćeš se tako rasplakati da ćeš sve ljude oko sebe opažati kao kroz maglu.
- Znaš da ja ne plačem osim u gadnoj nevolji.
- Kao kad ti prijatelj odlazi u koledž, ha? - upade joj u riječ Laurie, glasno se nasmijavši.
- Ne pravi se važan. Samo sam malo cmizdrila, da djevojkama pravim društvo.
- Naravno. Reci mi, Jo, kakav je djed bio ovaj tjedan; raspoložen?
- Odlično raspoložen, zašto? Nisi se valjda opet uvalio u gabulu, pa te sad zanima kako će on to primiti? - oštro ga upita Jo.
- E pa sad, Jo, zar zaista misliš da bih mogao pogledati tvojoj majci u oči i reći joj da je sve u redu, da nije? - odvrati joj Laurie, zastavši, pomalo uvrijeđen.
- Ne, mislim da ne bi.
- Tada me prestani sumnjičiti; samo mi treba nešto novca - reče Laurie i nastavi hodati, umiren njezinim srdačnim tonom.
- Puno trošiš, Teddy.
- Blago meni; ne trošim ga ja, sam se troši, nekako, i začas ode.
- Ti si tako ljubazan i velikodušan da svima posuđuješ, i nikoga ne možeš odbiti. Čuli smo za Henshawa, i sve što si za njega učinio. Doduše, ako uvijek tako trošiš novac, nitko ti neće zamjeriti - toplo reče Jo.
- Oh, ma on je to napuhao. Slažeš se valjda da takva krasnog dečka nisam mogao pustiti da se ubije rintajući, kad mu je bila potrebna tek mala pomoć, a vrijedi bar za desetoricu nas lijenih?
- Naravno; ali ne vidim zašto ti treba sedamnaest jakni, bezbroj kravata i novi šešir svaki put kad dolaziš kući. Mislila sam da si prerastao gizdelinsku fazu, ali svaki put ona izbije ta­mo gdje je najmanje očekujem. Sad, na primjer, vidim da je u modi biti ružan; pa ti glava mo­ra biti kao ribaća četka, moraš nositi luđačku košulju, narančaste rukavice i ćoškaste čizme s debelim đonom. Da je ova ružnoća jeftina, ne bih rekla ni riječi; ali ona košta svu silu novca, a čemu?
Laurie je zabacio glavu i od srca se nasmijao njezinu napadu, pa mu je plitki šešir spao s glave, a Jo je na nj nagazila; ovaj mu je slučaj poslužio kao povod za opširno predavanje o prednostima jednostavne odjeće, dok je skršeni šešir smotao i strpao ga u džep.
- Budi duša i nemoj mi više držati predavanja, jer mi ih je dosta bilo preko tjedna, pa se kod kuće želim zabaviti. Sutra ću se dotjerati, bez obzira na troškove, a na zadovoljstvo svojih prijatelja.
- Ostavit ću te na miru samo ako pustiš kosu. Nemam aristokratski ukus, ali mi smeta kad me vide u društvu osobe koja sliči na mladog boksača - opako je primijetila Jo.
- Ova nezahtjevna frizura pogoduje učenju; zato smo je i prihvatili - odvrati joj Laurie, ko­jeg zaista nije mogla optužiti za taštinu, jer je iz solidarnosti s kolegama dobrovoljno žrtvovao duge, lijepe kovrče za pola centimetra strnjaka.
- Osim toga, Jo, mislim da se mali Parker zbilja očajnički zaljubio u Amy. Stalno o njoj priča, piše pjesme i znakovito je zamišljen. Bolje bi mu bilo da tu svoju strast zgazi u pupolj­ku, što ti misliš? - nakon nekoliko minuta tišine upitao ju je Laurie povjerljivim glasom, ka­kav inače rabe starija braća.
- Naravno; još dugo godina ne želimo nova vjenčanja u obitelji. Blagi Bože, o čemu samo razmišljaju ta djeca? - reče Jo, uz tako sablažnjen izraz lica, kao da Amy i mali Parker nemaju još ni deset godina.
- Živimo u zahuktalome vremenu i ne znam kamo nas to vodi, gospojo moja. Iako si još uvijek djetešce, Jo, ti si sljedeća na redu; ah, zavit ćeš nas u crno - ustvrdi Laurie, vrteći gla­vom nad izopačenim vremenom u kojem su živjeli.
- Ja! Budi bez brige; ja ti ne spadam u dopadljivu vrstu ženskih bića. Nitko me neće htjeti, što je milost Božja, jer bi u svakoj obitelji trebala postojati bar jedna usidjelica.
- Ti nikome ne želiš dati priliku - reče Laurie, pogledavši je iskosa, obraza nešto rumenijih unatoč opaljenosti suncem. - Ti ne pokazuješ nježniju stranu svoga karaktera, a ako je koji momak slučajno primijeti i ne može si pomoći već ti pokaže da mu se sviđaš, ti se prema nje­mu ponašaš kao gospođa Gummidge prema svome udvaraču: poliješ ga hladnom vodom i pustiš trnje, pa se nitko ne usudi pogledati te ili dotaknuti.
- To mi se ne sviđa; imam previše posla da bih se bavila sličnim glupostima i mišljenja sam da je užasno vlastitom udajom razbijati obitelj. Zato mi to više ne spominji; Megino nam je vjenčanje pomutilo pamet, pa pričamo samo o ljubavi i sličnim besmislicama. Kako se danas ne želim ljutiti, bolje promijenimo temu razgovora - i Jo je izgledala kao da ga je zaista spremna zapljusnuti hladnom vodom na i najmanju provokaciju.
Kakvi ga god osjećaji mučili, Laurie si je dao oduška u muklom, upоrnom zviždanju, i zlo­kobnome proročanstvu, kad su se na vratima rastajali:
- Zapamti što sam ti rekao, Jo, sad si ti na redu.