owehujuje obucar k o r83 r0 r2 r3 r4
Amy se posebno veselila toj visokoj časti, te je postala ljubimica svih Lauriejevih prijate­lja; kao prava dama, naime, ona je već u ranoj mladosti uočila privlačnost kojom je bila obda­rena, te se njome naučila služiti. Meg se, s druge strane, bila posve posvetila svom privatnom i nedjeljivom Johnu da bi je privuklo ijedno drugo Božje stvorenje, a Beth je bila tako stidlji­va da nije stizala dalje od ustrašena pogleda u smjeru ove gospode, pitajući se kako se Amy samo usuđuje naređivati im što da rade. Što se Jo tiče, ona se među Lauriejevim sudruzima osjećala kao riba u vodi, i teško joj je padalo suzdržavati se da ne oponaša muško držanje, način govora i pothvate, koji su joj se činili mnogo prirodnijima od pristojnoga ponašanja propisana za mlade dame. Svima je njima Jo bila beskrajno draga, ali se ni jedan u nju nije zaljubio, dok su gotovo bez iznimke sentimentalno uzdisali pred Amynim hramom. A kad je već riječ o sentimentalnim uzdasima, recimo nešto i o Grličnjaku.
Tako se, naime, zvala smeđa kućica koju je gospodin Brooke poklonio Meg kao njezin prvi dom. Laurie joj je kumovao i dao joj ime, smatrajući kućicu savršeno primjerenom nježno zaljubljenom paru, koji »su se vodali kao grlice, što prvo sviju gnijezdo, a tek onda guču«. Kućica je uistinu bila sićušna, s malim vrtom iza, i prednjim dvorištem veličine omanjeg rup­čića. Tu je Meg planirala izgraditi vodoskok, posaditi živicu i mnogo lijepoga cvijeća; zasad je umjesto vodoskoka na tratini stajala trošna žara, nalik okrnjenoj posudi za napoj; ukrasno grmlje sastojalo se od nekoliko mladih ariša, neodlučnih bi li živjeli ili mrijeli, a na more je cvijeća upućivala samo pukovnija štapića koji su označavali mjesta gdje je što posijano. Unutrašnjost je kućice, međutim, bila uređena dražesno i ljupko, i sretna joj nevjesta nije nalazila mane, od podruma do tavana i nazad. Valja ipak reći da je predvorje bilo tako usko da je pra­va sreća što nisu imali klavira, jer ga ne bi mogli unijeti u kuću. Blagovaonica je bila toliko tijesna da je u nju jedva stalo šestero ljudi, a kuhinjske stube kao da su bile izgrađene s izriči­tom svrhom da i sluge i porculan što učinkovitije strmoglave u prostor za ugljen. No, kad se čovjek jednom priviknuo na te sitne nedostatke, prigovoru nije bilo mjesta, jer je uređenjem rukovodio zdrav razum i dobar ukus. Nije tu bilo stolića s mramornom pločom, otmjenih zr­cala ili čipkastih zastora u malom salonu - tek skroman namještaj, mnogo knjiga, par lijepih slika, vaza s cvijećem u erkeru i svud uokolo razbacani čarobni pokloni pristigli od prijatelja, to ljepši zbog iskrenih čestitki što su s njima stigle.
Moje je mišljenje da parska Psiha, koju im je Laurie poklonio, nije izgubila ništa od svoje ljepote jer ju je Brooke učvrstio na konzolu; niti mislim da bi ijedan tapetar ljepše nabrao obi­čne zastore od muslina nego što je to učinila Amyna umjetnička ruka; niti je ijedna smočnica sadržavala više dobrih želja, radosnih riječi i sretnoga ufanja od one u koju su Jo i majka spremile ono nešto Meginih kutija, bačvica i zamotuljaka; osim toga, duboko sam uvjerena da ni jedna nova novcijata kuhinja ne bi bila tako ugodna i uredna da Hannah bar deset puta nije poslagala svaki lončić i tanjurić, te pripremila drva za vatru, da je »gospoja Brooke pripali čim uniđe u kuću«. Sumnjam, također, da je ijedna mlada matrona započela život s tako boga­tom zalihom krpa za prašinu, kuhinjskih krpa i raznih vrećica - jer ih je Beth našila dovoljno da potraju do srebrnoga pira, izmislivši čak tri različite vrste krpa isključivo za laštenje svad­benog porculanskog servisa.
Oni koji unajmljuju ljude za takve usluge ni ne znaju koliko gube, jer i najmrži zadatak po­staje lijepim ako ga netko s ljubavlju radi, što je Meg i te kako shvatila, jer je sve u njezinu gnjezdašcu, od kuhače do srebrne vaze u salonu, svjedočilo o obiteljskoj ljubavi i nježnoj bri­zi.
Kako su se samo zabavljali kujući planove! Kakve su to samo bile kupnje, kakve su sve komične pogreške radili! Kako su se samo smijali Lauriejevu smiješnom cjenkanju! Šaljiv kao inače, taj se mladi gospodin, iako pred diplomom, još uvijek ponašao kao dječak. Zadnja mu je mušica bila da tijekom svakog tjednog posjeta mladoj kućanici donese nešto novo, kori­sno i nevjerojatno. Jednom je to bila vrećica specijalnih pribadača; drugi put čudesni ribež za muškatni oraščić, koji se raspao pri prvom ribanju; zatim čistač za noževe kojim je uništila sve noževe u kući; pa četka što je s tepiha uredno kupila sve dlake, ali je ostavljala svu prljavštinu; ekonomični sapun koji joj je oderao kožu na rukama; pouzdana ljepila koja nisu pria­njala ni uza što osim uz prste lakovjernoga kupca, te svakovrsna limarija, od kasice-prasice do čudesnoga kotla koji je u pari sam prao rublje, pod stalnom prijetnjom da će pritom eksplodi­rati.
Meg ga je uzalud molila da prestane. John mu se smijao, a Jo ga je zvala »gospon Torbar«. Bio je manijakalno opsjednut dobrohotnom američkom inventivnošću i željom da pomogne prijateljima da se skuće. Tako bi svaki tjedan upоrno donosio neku novu besmislicu.
Naposljetku je sve ipak bilo spremno. Amy je čak sapune različitih boja rasporedila tako da se slažu s bojama soba, a Beth je postavila stol za prvi objed.
- Jesi li zadovoljna? Sliči li ti na dom? Čini li ti se da ćeš ovdje biti sretna? - zapitkivala je gospođa March svoju kćer, dok su ruku pod ruku obilazile novo carstvo, jer kao da su tek sad postale uistinu privržene jedna drugoj.
- Da, majko, savršeno sam zadovoljna, zahvaljujući svima vama, i tako sam sretna da ne­mam riječi - odgovorila joj je Meg, uz pogled koji je otkrivao više od riječi.
- Da samo ima sluškinju-dvije, bilo bi u redu - doviknu Amy iz salona, gdje je tražila naj­bolje mjesto za brončanog Merkura.