owehujuje obucar k o r82 r83 r1 r2 r3
Louisa May Alcott

MALE ŽENE II

DOBRE SUPRUGE

Knjiga 2.

Good Wives

GLAVA 1
TRAČ
Iako bismo bili u stanju krenuti iznova i neopterećeni se otputiti na Megino vjenčanje, bilo bi dobro početi s malo trača o obitelji March. Ovdje mi samo dopustite jednu napomenu: ako se tko od starijih pobuni zbog previše »ljubakanja« u ovoj priči, čega se bojim (da će mi mladež zato prigovoriti, toga se ne plašim), mogu samo skupa s gospođom March ponoviti: »Što uopće očekujete kad u kući imam četiri poletne djevojke, a preko puta im pristao mladi sus­jed?«
Tri su godine prošle ne unijevši mnogo promjena u život mirne obitelji. Rat se završio, i gospodin je March, živ i zdrav, opet bio kod kuće, zaokupljen svojim knjigama i malom žu­pom, kojoj je bio pastir u svakom pogledu. Bio je on tih i radišan čovjek, bogat mudrošću vrednijom od učenosti; milosrđem koja svakoga čovjeka pretvara u brata; i pobožnošću od koje čovjek procvjeta ozbiljnošću i ljepotom.
Te su njegove osobine, unatoč siromaštvu i krajnjem odricanju što ga je odvojilo od svje­tovnih postignuća, privlačile mnoge istaknute ljude, kao što u prirodi slatko cvijeće privlači pčele, pa je jednako prirodno on svima njima nudio med, u kojemu - unatoč pedeset godina teškoga života - nije bilo ni kapi gorčine. Zaneseni su mladići u sijedome klasičaru pronalazili mlado i zaneseno srce; uplakane žene u nevolji nagonski su upravo njemu pričale o svojim tugama i dvojbama, sigurne da će ovdje naći najnježniju sućut i najmudriji savjet; grešnici su starcu čistoga srca ispovijedali grijehe, i za njih dobivali i pokoru i oprost; nadareni ljudi u njemu bi našli sjajna sugovornika; oni ambiciozni nazirali bi ambicije plemenitije od svojih; čak je i sasvim svjetovna čeljad priznavala da su mu načela divna i lijepa, iako se »ne isplate«.
Ljudima izvana činilo se da kućom vlada pet žustrih žena, što je umnogome bilo točno; no, ipak je spokojni muškarac, okružen knjigama, bio glava obitelji, obiteljska savjest, sidro i tješitelj; uposlene i energične žene njemu bi se obraćale u svakoj muci i nevolji jer im je on, u pravom smislu tih svetih riječi, bio muž i otac.
Svoje su srce djevojke povjeravale majci, no ocu su otvarale dušu, oboma im pružajući ljubav koja je rasla skupa s njima, ovijajući ih nježno najslađom vezom što blagosilja život i nadživljuje smrt.
Gospođa March još uvijek je okretna i vedra, iako nešto veselija no posljednji put kad smo se s njom sreli. Potpuno je zaokupljena Meginom udajom, pa su bolnice i ranjenički domovi, još uvijek prepuni ranjenih »dječaka« i vojničkih udovica, sad lišeni njezinih majčinsko- misionarskih posjeta.
John Brooke, kao pravi muškarac, godinu je dana proveo u vojsci, bio ranjen, vratio se ku­ći, i više mu nisu dopuštali da se vraća na frontu. Nije stekao nikakav čin, iako ga je zaslužio, jer je drage volje riskirao sve što ima - život i ljubav u punome cvatu velika je dragocjenost. Pomirivši se s otpustom, posvetio se ozdravljenju i pripremama za posao, ne bi li stvorio dom za Meg. Razborit i izrazito samostalan kakav je bio, odbio je velikodušnu ponudu gospodina Laurencea, te se zaposlio kao niži knjigovođa, smatrajući da je bolje početi s pošteno zarađe­nom plaćom, nego se izlagati riziku s posuđenim novcem.
Meg je sve to vrijeme provela radeći i čekajući, pretvarajući se u pravu ženu, spretnu do­maćicu, a ljepša no ikad, jer ljubav uvijek proljepšava ljude. Imala je i ona, doduše, neke svo­je djevojačke ambicije i nade, te ju je pomalo razočaralo što će tako skromno otpočeti novi život.
Ned Moffat nedavno se bio vjenčao sa Sallie Gardiner, pa je Meg i nehotice uspoređi­vala njihovu otmjenu kuću i kočije, hrpu poklona i prekrasnu odjeću, s onim što je sama ima­la, i potajno željela da ima to isto. No, zavist i nezadovoljstvo nestajali bi čim bi se sjetila strpljive ljubavi i truda koje je John ulagao u njihovu kućicu; i, kad bi u sumrak sjedili jedno uz drugo i pričali o svojim malim planovima, budućnost je postajala tako lijepa i svijetla da bi smjesta zaboravila na Sallieno blještavilo, uz osjećaj da je upravo ona najbogatija i najsretnija djevojka u cijelome kršćanskom svijetu.
Jo se više nije ni vraćala teti March, jer stara dama je toliko zavoljela Amy da ju je podmi­tila ponudivši joj lekcije iz crtanja kod jednog od najboljih učitelja; radi takve pogodnosti, Amy je bila spremna služiti i mnogo zahtjevniju gospodaricu. I tako je prijepodneva posvećivala dužnostima, a poslijepodneva užitku, zadovoljna postignutim. Jo se u međuvremenu pos­vetila književnosti i Beth, koja je još dugo nakon bolesti bila krhka i nježna zdravlja. Nije, doduše, bila invalid, ali više nikad nije povratila prijašnje zdravlje i boju u obrazima; no, una­toč tomu, i dalje je bila prepuna nade, smirena i sretna, zaokupljena neupadljivim dužnostima koje je toliko voljela, uvijek svačiji prijatelj, kućni anđeo, mnogo prije nego što su to shvatili njeni najbliži.
Dok god joj je »Raskriljeni orao« plaćao dolar po stupcu književnog »smeća«, kako je to zvala, Jo se smatrala bogatom, te je marljivo tkala ljubavne pričice. U njezinoj su vrijednoj i ambicioznoj glavi, međutim, sazrijevali veliki planovi, pa se u starom metalnom ormariću u potkrovlju polako taložio sve deblji rukopis, od kojega se očekivalo da ime March jednoga dana upiše među besmrtnike.
Laurie je poslušno otišao na koledž i time udovoljio djedu, a sada se kroz koledž provlačio na najlakši mogući način, da time udovolji sebi. Zahvaljujući novcu, lijepom ponašanju, daro­vitosti i velikodušnosti koja ga je često mamila u nevolje, svi su ga voljeli, izlažući ga time opasnosti da se pokvari. Što bi mu se - kao tolikim mladićima s blistavom budućnošću - vje­rojatno i dogodilo, da nije posjedovao talisman protiv uroka u obliku sjećanja na starca koji je njegove uspjehe doživljavao kao svoje, i na vjernu prijateljicu koja je nad njim majčinski bdjela, i naposljetku, u obliku spoznaje da mu se iskreno dive i u njega vjeruju četiri dobrodu­šne djevojke.
Budući da je bio od krvi i mesa, ludovao je, naravno, očijukao, gizdao se, bavio se gimnas­tikom, veslao, malo na vodi, malo kroz ljubav, već prema trenutačnoj modi; izvodio je štoso­ve i neslane šale, i sam bio njihovom žrtvom, rabio je žargon, te je više no jednom bio opasno blizu isključenju. No, kako je pravi razlog tih nestašluka ležao u njegovu nemirnu duhu i ved­rini, uvijek bi ga spasilo iskreno priznanje, časno ispaštanje i savršena, neodoljiva moć uvje­ravanja. Zapravo je bio vrlo ponosan na ova svoja izmicanja »za dlaku«, te mu se sviđalo zabavljati djevojke slikovitim opisima svojih pobjeda nad gnjevnim učiteljima, bahatim profeso­rima i bijednim neprijateljima. »Kolege iz klase« u očima djevojaka bili su pravi junaci: nikad im nije bilo dosta doživljaja »naših dečki«, u čijim bi veličanstvenim osmjesima uživale svaki put kad bi ih Laurie doveo u goste.